Bogalj

I ako te oko tvoje sablažnjava
iskopaj ga; bolje ti je da uđeš u
carstvo Božije s jednim okom nego
da te sa dva oka bace u pakao, gde crv
njihov ne umire i oganj se ne gasi.
Mk. 9, 47-48

Ustao sam i došao do jakne u hodniku. Dok sam u ogledalu posmatrao umorno lice i prazan pogled iz unutrašnjeg džepa izvukao sam novčanik.

Život je sranje. Uopšte mi nije jasno kako svakoga dana uspevam da pronađem neki razlog da ne raznesem svoju lobanju, pomislio sam.

Izvukao sam dve novčanice i pružio joj.

– Častim. Rođendan mi je.

– Hvala.

Izgovorila je to tiho, jedva čujno, a onda je nežnom, skoro prozirnom rukom prihvatila ta dva parčeta papira zbog kojih bi mnogi i ubili. Ona to nije učinila. Samo je istrpela dodire neznanca.

Voleo sam kurve. Novac u zamenu za seks. To je bilo mnogo poštenije nego davati za istu stvar celu svoju dušu.

Bilo je i jednostavnije. Nisam morao da se trudim. Flertujem. Udvaram. Nije bilo nikakvih osećanja, titraja u stomaku, očekivanja kraja, nerviranja, neshvatanja, svođenja računa… Bez raskida. Plaćao sam i dobijao ono zašta sam dao pare.

Opravdanja? Moguće. Svaki čovek pravda samog sebe. Ali ja ne želim opravdanja.

Prišla mi je i iz ko zna kog razloga poljubila.

– Ćao!

Okrenula se i njeno vitko telo ubrzo je nestalo iza ogromnih belih vrata. Znao sam da više nikad ne zmem da je kresnem. Ako to uradim zaljubiću se. A da li ima gluplje stvari od te?

***

Telefon je zazvonio hiljaditi put danas. Isto toliko puta iritirajući zvuk je prekinuo moje pokušaje da sastavim mozaik od svojih rasparčanih misli. Još je gori bio naizgled prijateljski glas ljudi sa druge strane žice.

Zašto me ne ostave na miru? Želim da budem sam. Da trunem daleko od svih. I nestajem.

***

Spustio sam 20 dinara na kasu i panično uzeo hleb iz njenih ruku. Bez pozdrava i svih reči koje spadaju u pravila ponašanja. A onda sam izašao na ulicu znajući istinu: da su plavetnilo neba i smeh dečurlije bili lažni. Kao i osmeh matore komšinice.

– Kako ste, komšija?

Nisam odgovorio. Ništa na ovom svetu nije sigurno. Ništa ne postoji. Ili će vrlo brzo nestati.

***

– Hodam samo po travi – pričao mi je. – Osim ako baš nije nemoguće. Asfalt mi otima snagu. Odvaja me od Majke Zemlje. Kao Herkul Anteja. Znaš, ljudi su nekad bilo mnogo jači, ali su hodali samo po travi. Čak i spavali na njoj. Danas su svi zaboravili koliko je trava bitna. ONI nisu. Herkulovi potomci žele da nas unište. Zato i postavljaju one znakove: zabranjeno hodati po travi. Zamisli. Ko može to da mi zabrani?

– Niko, valjda.

Možda i zna o čemu priča.

***

Danas sam izašao na ulicu i uspeo da se suočim sa pogledima ljudi. Njihovim pokretima. Znali su da nešto nije u redu sa mnom i zato su mi se sklanjali sa puta. Pravili dovoljno mesta za manevar. Sažaljevali me.

Znam o čemu su razmišljale te babe sa unucima, ti parovi sa decom i nikada zadovoljene devojke. Svako dovoljno različit od njih bio je bogalj. Čak i kada su im se divili, nisu ih želeli u svojoj blizini.

Meni se nisu divili. Zato sam i morao da pazim. Hodao sam očekujući da se nebo sruči na moju napaćenu glavu, da se zemlja otvori i proguta me, da svi ovi klonovi izvuku noževe i osakate moje telo… Ali nastavio sam da hodam.

Možda bi bilo pametnije da ja prvi napadnem njih, ali nisam imao dovoljno snage za to. Iscrpljen, uleteo sam u neki kafić i naručio kafu. Možda me ona povrati u život.

***

Sedeo sam za malim okruglim stolom u uglu i posmatrao prostoriju. Zidovi oslikani strip junacima sa kojima sam odrastao. I još nekoliko stolova sličnih onom za kojim sam sedeo.

Hvala Bogu, u kafiću nije bilo mnogo ljudi. Samo šanker i neka devojka.

***

Mrzeo sam kafu. Ne znam zašto sam je naručivao kada sam se već grozio tog ukusa koji je tek gomila šećera mogla da uguši. A sada nije bilo dovoljno šećera. Tek neka smešno mala kesica.

Ispio sam kafu u nekoliko gutljaja, a onda nastavio da zurim u prazno. To je bilo bolje nego da se nađem u onoj bezdušnoj gomili.

– Zašto ne okreneš šolju – upitala me je devojka.

– Samo ako mi ti budeš proricala sudbinu iz nje.

– Pa, naravno.

Ustala je pokazujući idealno telo. Ono na koje reagujem zviždeći. Ovoga puta sam se suzdržao.

Da nije i ona imala nož sakriven u torbi? Da je bila klon nisam ni sumnjao. Izgledala je suviše dobro za ljudsko biće.

Sela je, a ja sam okrenuo šoljicu. Kao poslednji kreten.

– Kako se zoveš?

Znao sam da gledanje u simbole koje je napravio kafeni talog nije bio pravi razlog svega ovoga, ali kakve su se namere krile iza te crne kose i božanskih grudi?

– Časlav. Ti?

– Lepo ime.

– Možda, ali je suviše prozaično. Teško ulazi u pesmu.

– Moguće.

– Staro slovensko ime. Znači častan čovek. Nosio ga je jedan od prvih srpskih vladara.

Glup sam i dosadan. A najviše mrzim baš takve ljude.

– I moje ime je staro slovensko.

– I glasi?

– Neću još da ti kažem.

– Pa kako da te zovem?

– Kako god hoćeš. Lepotice, kučko, rospijo…

– Zašto bih te vređao?

– Vređao? Ja sam sada tvoja gospodarica. Ne možeš da me uvrediš.

Osetio sam kako mi krv navire u lice. Verovatno sam bio crven kao niko nikad do sad. Osim one kurve, ovo je bila jedina žena u koju bih mogao da se zaljubim.

***

Opustio sam se razgovarajući, koliko sam to bio u stanju, i kada sam joj predao šoljicu učinio sam to u skladu sa njenim uputstvima. Uzela je taj maleni prljavi predmet desnom rukom i zagledala se u njega.

Ja sam pratio njen pogled i shvatio sam da bi te oči čak i na nekom mnogo ružnijem licu vredelo gledati.

– I šta kaže šolja? Ili bogovi koji stoje iza toga?

Izgovorio sam to tek kada je prestala da gleda u talog.

– Sve što sam želela da znam.

– I šta je to?

– Da nisi baš svoj. Da od realnost bežiš u svet mašte i slova. Da osim želje za nekom novom pričom, nemaš baš nikakvih ciljeva u životu. Da mrziš svet koliko i sebe samog. I da ćemo se ponovo videti.

Tada je ustala, poljubila me u obraz i krenula ka vratima.

Nisam znao šta da uradim, ali morao sam nešto da pokušam. Koliko god to bilo plitko i očajno.

– A želje?

– Znam sve tvoje želje u ovom trenutku. I, veruj mi, ispuniće se.

Šeretski se nasmešila i izašla.

Ponovo sam bio sam, ali svet je delovao nešto bolje nego pre.

***

Odgovor mi je bio neophodan. Nasumice sam otvarao knjige i tražio misao koju mi je Bog uputio i koja bi mi pomogla da preguram još malo. Dve su se izdvojile: jedna perverznog i poročnog Fjodora i druga ciničnog Siorana.

“Takvi će večno goreti u vatru svoje gordosti, žudeći za smrću i nepostojanjem. Ali smrt neće dočekati.”

“Živim zato što je u mojoj moći da umrem kada mi se to prohte: bez ideje o samoubistvu, odavno bih se ubio.”

Šta je Bog želeo da mi kaže? Nisam valjda toliko glup da ništa, apsolutno ništa ne mogu da shvatim?

Lagano dodirujem utrobu i shvatam veru koju imam u Boga: kraj. Ja želim kraj. Jebeni kraj mi je potrebniji od bilo čega.

Pa, ipak, ne uzimam pištolj i raznosim svoju glavu.

Strah?

Da, strah da je Fjodor u pravu i radost što je Emil našao finu tehničku začkoljicu.

***

Nedostajala mi je Lepotica. Njen osmeh i nada koju sam u njoj nalazio. Već sam se zaljubio.

Zašto osećamo potrebu da nekog volimo? Zašto moramo da volimo roditelje, braću i sestre, devojku, ženu, otadžbinu…?

Ustao sam sa kreveta željan pokreta koji bi mi dokazao da sam još živ. Nisam ga nalazio.

Možda samo i mi želimo da budemo voljeni? Zašto? Tu se ne nalazi neki spas, zar ne?

Neko je zakucao na vrata i ušao u moju ćeliju.

– Časlave, kako si? Šta ima?

Vedri lik koji mi je pružio ruku nalazeći spas, ili neku njegovu zamenu, u ovoj imitaciji razgovora. Nisam želeo da ponovim taj pokret, ali sam to uradio.

– Tu sam. Ti, legendo? Šta radiš ovih dana?

Odgovor me nije zanimao. Ništa me nije zanimalo. Bio sam najveće govno koje je puzalo ovom planetom.

***

Izašao sam na ulicu, ali sam ovoga puta poneo revolver. Stavio sam ga u džep, nije ovo bio Divlji zapad, ali sam ga otkočio i repetirao. Bio je spreman da opali ako neko iz publike poželi da ubije moje telo ili uništi moju dušu. Nisam želeo da se to dogodi. Samo ja sam imao pravo da prekinem sopstveno bitisanje.

Izabrati jedan trenutak. Prelep. Divan. Bez zamerke koja bi mu se mogla postaviti. A onda izvući pištolj, prineti cev slepoočinici i opaliti.

Možda je to istinska sreća. Moja sudbina bi svakako trebalo da bude.

Pa zašto, onda, to još nisam uradio?

Kog god me bude pronašao probušene glave trebalo bi da pljune na mene. Da sam vredeo učinio bih to mnogo ranije.

***

Probao sam da hodam samo po zemlji. Da nađem neki oslonac. Put. Nisam uspeo.

Otišao sam čak i u prirodu, ali nisam osetio da mi se vraća snaga. Ni duhovna. Ni telesna. Svet je i dalje delovao nesigurno. Jedino mi se učinilo da je Bog nešto bliži. Čak sam u trenu i poverovao da pričam sa njim. Kraj ugašene vatre na planini. Pred milijardu zvezda. Poverovao sam da osećam lupanje njegovog srca kraj svog. Da osećam njegov dah. I dodir. I veličinu.

***

Ponovo sam se nalazio u onom kafiću i pio kafu kada sam, kroz otvorena vrata, ugledao vitko i nežno telo moje kurve. Devojke koja mi je pružila sate i sate zadovoljstva. Šetala je sa nekom ženom, verovatno svojom majkom. Kada me je ugledala postiđeno je spustila pogled.

Kajala se. Video sam to. Osetio sam kajanje u vazduhu. Miris kajanja nagrizao je moje nozdrve.

Oduševio sam se. Gadila mi se. Zaljubio sam se. Ponovo. I ponovo. Više ne smem da je zovem.

Osetio sam cim u utrobi i neko ushićenje. Sve moje teorije još jednom su dotakle površinu vode. Izgubio sam još jedan deo sebe.

Da li mi je i koliko toga ostalo?

***

Nešto se promenilo. Nisam znao šta, ali osećao sam to. Jače nego što sam osećao svoju kožu ili gađenje prema sebi samom.

– Kokice.

– Male, srednje, velike?

– Velike.

Uzeo sam kesu i kratkim pokretima prebacivao te čudne tvorevine u svoja usta.

Nebo je bilo drugačije postavljeno. I zvezde. Ljudi i klonovi prolazili su pored mene i drugačije me gledali. I ja više nisam mogao da ih razlikujem. Revolver je bio spreman.

***

– Pogledaj kako su izgledali revolveraši sa američke granice.

– Kako?

Pružio sam joj knjigu i pokazivao slike.

– Nema tu uzvišenosti Džona Vejna, Garija Kupera i Kirka Daglasa.

I sam sam posmatrao slike mrtvih Jenkija i trudio se da smislim rečenicu kojom bih opisao ta tela u kojima kao da je ostalo još života i prkosa. Nije je bilo. Postojale su samo te stare fotografije i prljavština koja njima dominira.

***

Gotovo je. Izgubio sam. Sve.

Pljunuo sam. Ne besno, već rezignirano.

– Kako bih voleo da je ovo film. Sledio bi makar i tužan kraj. U životu sve je jebena agonija.

***

Ponovo sam među ljudima. Pod lažnim šarenim svetlima. I muzikom koja se, zbog jačine, otelotvoruje. Bilo je grozno, ali postojale su konvencije. I obećanja. Zbog njih sam bio tu. Ipak, dodirivao sam pištolj koji se nalazio u džepu. I očekivao napad.

– Opusti se malo, Časlave. Pravi se da ti je lepo.

– Ne mogu. Muka mi je od svega.

– Oporavićeš se ti. Znam te. ’Ajmo po pivo.

Pivo je pomagalo u opuštanju, ali opuštanje nije uvek dobro.

– Pogledaj kako se obukla i kako igra. Vidi joj se šta želi.

Još jedna glupa urbana legenda. Nije mi bilo zašto sve to meni priča? Zašto nešto ne uradi?

– Idem po još jedno pivo.

To je bilo sve što sam mogao da uradim.

Podigao sam praznu flašu i ponovo počeo da se probijam kroz gomilu. I dalje spreman, ali sigurniji u svoje pokrete.

Kada mi je neko spustio ruku na rame, osetio sam strah. Noge su se sledile, a ruke je poletela ka džepu.

– Časlave, ja sam.

Glas me je zaustavio.

– Nije se svet raspao. Nije nebo počelo da pada. Nisu martovske ide.

Okrenuo sam se: bila je to Ona. Rukom me je uhvatila za potiljak i poljubila. Kratko, a onda je sledio još jedan poljubac. Dug. Osetio sam kako krv ponovo struji mojim telom.

***

– I? Kako se zoveš?

– Neću da kažem.

Bila je još lepša dok je to prkosno izgovarala.

– Tajanstvenost je glavno oružje žena.

Onaj ko je to izgovorio, a nisam bio siguran da li sam ja bio u pitanju, znao je o čemu priča.

– Idem. Vidimo se sutra.

Nisam znao kako ćemo da se vidimo, ali nisam hteo da kvarim trenutak.

Svet je delovao stabilnije, a svako moje dodatno pitanje razorilo bi uspostavljenu ravnotežu.

***

Sedim, po prvi put zaista ostavljen od svih, i tražim savet od dolara sa likom kraljice Elizabete.

– Doći će? Glava.

Glava!

– Doći će? Pismo.

Glava!

I tako stalno. Iz sekunda u sekund. Iz minuta u minut. Iz sata u sat.

Šta i gde sad? Previše sam sjeban da bih se ubio. Kada bi barem Bog stao kraj mene i rešio sve.

***

Izvukao sam pet metaka iz burenceta i zavrteo ga.

– Ovako neću sebe previše da mrzim.

Opet sam pričao sa samim sobom, Bogom ili nekim trećim. Ali ovoga puta to mi nije ni bilo bitno.

Prineo sam cev desnoj slepoočnici.

I moj deda se ubio. Verovatno postoji neka suicidalna i autodestruktivna nit u genetskom kodu. Bez obzira šta je njega nateralo na to. On je ostavio potomstvo. Ja nisam imao ništa sem tri fascikle priča i pesama. Verovatno loših, koliko god mi to bilo teško da priznam. Čak ni oproštajno pismo.

Nisam više znao šta želim. Povukao sam obarač.

***

Povukao sam obarač i preživeo. Možda je to bilo prokletstvo o kojem je Dostojevski pričao.

Sledeći put odnos će biti 3:3.

Nema spasa. Ne postoji. Kao ni sloboda. Bez obzira da li verujete u Boga ili u fiziku.

Neko je zakucao. Spustio sam revolver i otvorio vrata.

***

Patetična mala bića koja u dokolici sama sebi postavljaju pitanja i stvaraju probleme koje njihov mozak nije u stanju da reši. Bilo bi bolje kada bismo imali samo jednu šansu da nešto pojedemo i samo jednu šansu da nešto pojebemo. Život bi bio kraći i zanimljiviji. Sa jasno određenim ciljem.

Stao sam kraj izloga držeći pivsku flašu i slušajući dvojicu ortaka.

– Ne postoji jedna jedina i neopoziva istina. Moja istina je možda potpuno drugačija u odnosu na tvoju. Možda i nije. Bitno je neprestano tragati za njom.

– Kada bih bio siguran u to kakva je istina zaista, ja bih prestao da tragam.

Poželeo sam da razbijem onu flašu i u njihove glave ispalim po metak pružajući im neophodni spas.

Nisam to učinio.

***

Ušla je u moju sobu. Bez kucanja i ikakvog upozorenja. I raširila je ruke.

– Evo me.

Šta sad? Trebalo je da napustim sve što sam radio u tom trenutku i okrenem se ka njoj? Želeo sam da je kaznim.

– Rekla si da se vidimo sutra. Zar ne?

Nadao sam se da ushićenje nije obuzelo i moje lice. Želeo sam da je kaznim ravnodušnim pogledom. Ali čemu? Ja sam pička.

– Dan, dva, tri… Pa čekanje samo povećava lepotu susreta.

Možda je bila u pravu. Ona je žena. Te stvari je znala bolje od mene.

Ustao sam i prihvatio zagrljaj.

***

Osetio sam toplinu njenog pogleda i zapitao se kako to Bog rukovodi ovim svetom?

Poljubio sam je. Poljubila je i ona mene. Ruke su klizile niz i uz naša tela zanemarujući prepreke. Odgovor me više nije zanimao. Postojala je samo jedna poluga negde na sredini mog tela.

Klekla je i otkopčala moje farmerke.

***

– Još ne znam tvoje ime.

Ležala je pored mene pokazujući besprekornu lepotu svog tela i pušila cigarete. Sve je ovo bilo previše u klišeu. Ali nisam osećao mučninu i gnušanje. Klon ili ne, sada je mogla da raspori moje telo i bilo bi mi svejedno.

– I ne treba da ga znaš. U ljubavi imena nisu potrebna. Dovoljni su i budalasti nadimci.

***

Legla je na mene i poljubila me.

– Znaš, ženke pacova mogu godinama da čuvaju spermu u sebi. Dovoljno je da samo jednom budu oplođene i da se više puta okote.

– Katastrofa.

Okrenuo sam se i poljubio njenu veličanstvenu dojku.

***

Otišla je obećavši da će se vratiti.

Nisam joj verovao.

***

Primetio sam bubuljicu ispod leve miške i snažno sam pritisnuo spreman da istrpim malo bola kako bih se oslobodio suvišne mase. U tom trenutku kroz glavu mi je proletela ISTINA. Shvatio sam sve: smisao života, uputstvo za upotrebu i način rada čitavog jebenog kosmosa, ali nisam smeo da odustanem. Pritisnuo sam bubuljicu još jednom i u trenutku očekivanog bola sveznanje je nestalo. Zajedno sa gnojem i nešto krvi.

Šta sad?

***

Kupio sam novine, hleb i paklicu “Drine” bez filtera. Nisam pušio, ali to nije ni bilo bitno.

Hodao sam lagano dodirujući asfalt. Bez cilja. Bez želje za završetkom ove odiseje. Bez nade.

– Kuda? Potreban mi je odmor koliko i ovaj vazduh koji dišem.

Šutnuo sam konzervu na koju sam naleteo i time narušio harmoniju trenutka.

***

Kafka kaže da je samoubistvo kukavičluk i posledica najvećeg egoizma. Možda i jeste u pravu, ali argument da samo Bog ima pravo da nas odvede u smrt ne drži vodu. Zar oni misle da Bog već nije odlučio ko će stradati u nekom jebenom sudaru, a ko će prerezati svoje usrane vene. Ništa se ne dešava van Boga. U to bar čvrsto verujem.

Ušao je u prostoriju i prekinuo moje misli.

– Časlave, šta ima kod tebe?

– Ništa, kod tebe?

– Ma isto. Kao i uvek.

***

Pojavila se ponovo. Isto kao i uvek. Samo kada je to njoj odgovaralo. Šta sam ja tu mogao da uradim?

Osetio sam ushićenje što je vidim. I bes. Vratiću joj jednom sve te trenutke iščekivanja i nervoze. Tu strepnju. Ali ovo je bio trenutak za opuštanje.

– Srce, kako si proveo ovih par dana?

Nisam znao kako da joj odgovorim kada su mi sva sećanja van nje prilično zamagljena.

– O. K.

Prišla mi je i poljubila me. Kao da njeno odsustvo nije stvorilo nikakvu barijeru između nas. Kao da se nismo razdvajali.

Prihvatio sam poljubac i dodir jezika. I zaboravio na sve. Barijera, ipak, nije postojala.

***

Naslonila je svoje nago telo na mene i šćućurila se. Vole sam takve trenutke. Osećao sam zadovoljstvo. I lepotu.

– Časlave, donesi mi neke pesme i priče. Tvoje. Da pročitam.

Nisam želeo da narušim sve ono što sam osećao, ali njene reči su već okrnjile tu idilu i svaki moj pokret je bio samo dodatni udarac.

Ustao sam i iz male akt-tašne izvukao tri fascikle ispunjene mojim rečima. Ili tuđim rečima koje sam ovoga puta ja slagao.

***

Posmatrao sam je dok je čitala te moje “jeroglife po devičanskoj hartiji” i uživao u prizoru: čudovišno lepo telo i moje škrabotine. San svakog pisca. Ili barem moj san.

Povremeno bi se namrštila, a povremeno pogledala ka meni sa nekom simpatijom. Da li je to značilo da moje reči uspevaju da je pogode. Nisam smeo da pitam, niti sam to želeo. Da su te rečenice išta vredele napisao bi ih neko drugi, ne ja.

***

Skinuo sam kondom, zavezao čvor i bacio ga kraj kreveta. Legao sam do nje i poljubio je.

– Znaš, obično kažu da su ljudi koji pišu o seksu nisu nikakvi u krevetu. Kod tebe to nije slučaj.

– Naravno!

Podigla je glavu.

Nije očekivala takvu reakciju. Takvu sigurnost i samouverenost. To nije ličilo na mene. Ne, Časlav sigurno nije bio takav. Zato je sada gledala u mene i čekala objašnjenje. Moralo je da ga bude.

– Sve ovo je samo još jedna moja priča. Zato i ne možeš da kažeš nešto što će me diskreditovati. Zamisli da mi kažeš: zar ne možeš da izdržiš čak ni pun minut. Tako ne ide, čak i da je tačno.

Podigla se i video sam užas na njenom licu. Izgledalo je kao da je shvatila da sloboda ne postoji. I da svet može u trenu da se raspadne. Ne samo moj.

– Sve ovo je tvoja priča? Svaka reč koju sam čula i izgovorila je laž?

Slomio sam još jedno biće. Još jednog klona.

– Imaš li cigaretu?

Klimnuo sam glavom i iz džepa izvukao neotvorenu “drinu”. Znao sam da će da mi zatreba u jednom trenutku.

Zapitao sam se kako bi izgledalo da ja sretnem svog tvorca i da mi on objasni koliko u stvari nemoćan.

***

Duboko je uvlačila dim, a lice joj je delovalo potpuno drugačije od onog koje sam poznavao. Možda je to bila moja greška. Možda sam zaboravio kako sam je opisao pri prvom susretu, a kako kasnije.

Ipak, nisam mogao da odvojim pogled od njenog idealnog tela. Ono se nije proimenilo, niti sam ja to želeo.

***

Nisam znao šta da joj kažem, pa sam ćutao. Ona je govorila. Bile su to kratke rečenice koje su imale cilj da me pogode i razore. Ali sam i ovako bio previše sjeban.

– Šta sad?

– Ne znam.

Ugasila je cigaretu i ustala kako bi pikslu ostavila na sto. A onda je podigla moj revolver i okrenula ga ka meni.

– Šta ako pucam u tebe?

– Nećeš.

– Kako znaš?

– Moram da ostanem živ do poslednje rečenice. Ovo nije poslednja rečenica ove priče.

Nasmejala se, ali je revolver i dalje bio okrenut ka meni.

– Možeš to da uradiš i kao invalid.

– Moguće, ali ne verujem da je Bog tako odlučio. Ja nisam.

– Nisu ni Bog, ni Đavo.

Okrenula je cev ka slepoočinici i povukla okidač.

***

Sedeo sam na stolici i posmatrao prelepo telo. Želeo sam da kleknem i sa tih još živih grudi jezikom pokupim kapljice krvi. Ali nisam smeo to da uradim. Meni nije priličilo koketiranje sa nekrofilijom.

Podigao sam glavu ka plafonu.

– Šta sad?

Trebalo je očistiti pod, a potom i srediti ove shizofrene rečenice. Tek onda je sledilo kucanje.

***

Spustio sam parče sira u usta i počeo da žvaćem.

Grozio sam se sebe. Već dugo nemam visoke ideale i neuspehe koji idu sa njima. Već dugo ništa ne očekujem od života i ljudi.

Zašto ja nisam sebi prosvirao mozak? Slika dva naga i krvava tela bila bi još lepša.

***

Ustao sam i došao do jakne u hodniku. Dok sam u ogledalu posmatrao umorno lice i prazan pogled iz unutrašnjeg džepa jakne izvukao sam novčanik.

Život je teško sranje i svako opravdanje za još jedan proživljeni dan samo dokazuje kukavičluk.

Izvukao sam dve novčanice od 100 dinara i pružio joj ih.

– Janja, uzmi mi novine, za ostalo sebi kupi sladoled i slatkiše. Može?

– Može.

Izgovorila je to ponosno i radosno, a onda svojom malom dečjom rukom prihvatila te dve novčanice.

Ona, sa svojih sedam godina, nije znala ništa o apsurdu i problemima koje život nosi.

– Tata, mogu da kupim onaj u kornetu?

– Koji god hoćeš, srećo.

Čučnuo sam, a ona me je zagrlila srećna zbog jedne takve sitnice. Decu je bilo lako kupiti. I odrasle, samo je cena rasla, a ja nisam imao dovoljno keša.

Sve je bila laž. Sve boje. I figure. I sve misli. Bio sam sam, a toliko mi je bila potrebna uteha. Samoubistvo? Nestalo je i moje oružje. „Takvi će večno goreti u vatri svoje gordosti, žudeći za smrću i nepostojanjem. Ali smrt neće dočekati.“

Nisam je dočekao. Ne još.

*************************************************
Priča “Bogalj” ušla je u finale književnog konkursa
“Andra Gavrilović 2011” i objavljena je u zborniku “Crte i reze 4”

Leave a Comment